28/10/2024
Kada smo se tamo sad već daleke 2018. godine hrabro upustili u avanturu zvanu osnivanje neprofitnog skloništa, skloništa koji će niknuti iz ljubavi prema životinjama, skloništa koje će im biti spas od mučenja, ulice i svih opasnosti, a ujedno i privremena stanica do novih, pravih domova u kojima će sve životinje koje spasimo živjeti upravo onako kako zaslužuju, okružene ljubavlju i brigom, nismo u stvari znali u što se upuštamo.
Znali smo da neće biti lako prikupiti sredstva, otkupiti zemljište, izgraditi sve što treba, proći inspekcije... Jer sklonište nije šala i sve mora biti po propisima. To smo znali ali nas je jaka volja tjerala dalje. I uspjeli smo – danas imamo sklonište kojemu se dive, koje danas posjećuju ljudi iz čitave RH i svijeta, da pomognu, volontiraju.
No nismo znali da će nas dočekati i mržnja, napadi, pa čak i laži. Udruga i pojedinaca koji se “bore” za isto. Neki se bune jer ne možemo prihvatiti više životinja, drugi jer nismo odmah skočili i udovoljili njihovim zahtjevima pa onda izmišljaju priče o nama… Svi vole kritizirati, no malo tko zasukati rukave pa se odreći svog komfora i sami oformiti sklonište. E, taj dio nismo predvidjeli, ne piše u zakonima i pravilnicima koje smo proučavali ali očito postoji u ljudskoj naravi. Kada uložite svo svoje vrijeme, energiju, sredstva i ljubav u nešto za što ste uvjereni da je plemenito i dobro, a onda morate slušati kako se netko dere na vas, kako očekuje da ste na raspolaganju od 0-24 jer mu se ne da nazvati dežurni telefon, nego privatni, netko tko ne može shvatiti da sklonište ne smije primiti niti jednu životinju preko svog kapaciteta… Uvjereni da činite ispravno i dobro, odjednom potonete jer nekome to – ne valja!
Kako skloništa funkcioniraju?
Rad skloništa definira Pravilnik o uvjetima kojima moraju udovoljavati skloništa za životinje. Inspekcija odobrava rad skloništa i pri tome utvrđuje maksimalni kapacitet skloništa. Preko toga sklonište ne smije primati životinje. Prečesto ljudi ne shvaćaju razliku između skloništa i jedinica lokalne samouprave. Jedinice lokalne samouprave su zakonom obavezane imati ugovor s nekim skloništem i zbrinjavati SVE životinje na svom teritoriju. Sklonište pak smije primiti samo onoliko životinja koliko mu dozvoljava kapacitet. Kada se kapacitet skloništa popuni, jedinice lokalne samouprave trebaju tražiti druge načine da se životinje zbrinu. Zakon ih točno definira. No svi očekuju da mi tražimo ta rješenja, no mi to ne možemo. Rado ćemo pomoći ali ne možemo obavljati i tuđe poslove. Primjerice – prevenciju. Kontrolu čipiranja pasa i legala, kažnjavanje onih koji puštaju da se njihovi psi šeću bez nadzora, nekontrolirano pare njihove mace… Kontrolu neadekvatnog držanja kućnih ljubimaca, zanemarivanja i napuštanja. Pomažemo, ali nemamo ovlasti sankcionirati. Možemo samo prijaviti ono za što saznamo i ako institucije (komunalni, inspekcije, policija…) ne reagiraju problemi ostaju.
Naravno, po potrebi i mogućnostima taj kapacitet se može proširivati (ako ima gdje) no potrebna su sredstva da se izgrade potrebni objekti i sredstva da se osiguraju plaće novim zaposlenicima. Što veći kapacitet sklonište ima, treba i veći broj zaposlenih. Za to je potreban stalni dotok financijskih sredstava, a to je teško osigurati. Rad u skloništu, prema Pravilniku mora biti organiziran u dvije smjene. Na svakih 50 pasa mora biti jedan zaposleni. U svakoj smjeni. Dakle na naš kapacitet od 169 pasa, po Pravilniku moraju biti zaposlene 3 osobe u prvoj i 3 u drugoj smjeni. Minimalno 6.
Valja osigurati dežurstva, raditi edukacije, voziti životinje veterinarima, voditi administraciju, oglašavanje, evidencije, računovodstvo... Tih 6 osoba osim rada u skloništu moraju raditi projekte (ne bi li osigurali bar nešto dodatnih sredstava), pisati prijave, ići na sud, educirati volontere, građanstvo, ići u škole i širiti kulturu brige o životinjama kako bi se bar malo smanjila nebriga i napuštanje. Ali zaposlenima treba osigurati i slobodne dane i godišnje odmore. I obaviti sav taj posao!
S kapacitetom se povećava i potreba za hranom i veterinarskom skrbi.
Znate li koliko hrane troši 169 pasa? Znate koliko stoji 169 ampula, terapije protiv unutarnjih parazita, cijepljenje protiv zaraznih bolesti (3x svaki pas), kastracije, liječenja. Sve to ni blizu ne pokrivaju sredstva iz ugovora s jedinicama lokalne samouprave, pa se moraju organizirati akcije za prikupljanje donacija. Da bismo opstali. Naravno, mnogi vlasnici napuštaju svoje životinje. Skrb o tim životinjama jedinice lokalne samouprave nisu dužne financirati. Nula. Ništa. Vlasnici ne žele. Oni ih se samo žele riješiti. Za sve te troškove opet treba iznaći financijska sredstva. I za ljude koji i o njima brinu.
Ugovori s lokalnom samoupravom se potpisuju na fiksni iznos. Proračun je fiksan. Životinje nisu. One dolaze u nepredvidivom broju. Taj iznos ugovora ne pokriva ni dvije plaće zaposlenih, ne pokriva cijepljenja i hranu…
U rujnu smo sklonili 30 pasa sa ulice.
Dodatno smo stalno pod pritiskom raznih grupa „spasitelja“ životinja da legaliziramo ono što oni rade. Jer smo sklonište. I ako smatramo da je nešto nelegalno i ne možemo udovoljiti onda nam se prijeti inspekcijama, novinarima…
Spašavamo i mace. Onoliko koliko nam dozvoljavaju mogućnosti u našim domovima jer u sklonište mace ne mogu – nismo registrirani za prihvat maca. Nadamo se nekoj grupi entuzijasta koji će osnovati sklonište za mace, baš kao što smo i mi osnovali Farmicu, jer je potrebno.
Nikad nismo živjeli u iluziji da ćemo spasiti sve jer to nije moguće. No živjeli smo u iluziji da će to ljudi shvatiti i pomoći. Da će susjedi reagirati kad vide da u drugom dvorištu tuku psa, drže ga u nemogućim uvjetima, da će ljubitelji životinja reagirati na nečipirana legla koja se dijele ili prodaju, da će se javljati svjedoci koji znaju čiji su štenci upravo ostavljeni pred vratima skloništa, da će institucije reagirati na prijave i dojave. Umjesto toga smo doživjeli da se to sve očekuje od nas, ne samo da budemo sklonište, već i policija, inspekcija, komunalni redari… Da zamijenimo sve i svakoga i onoga tko se „ne bi htio zamjeriti susjedu“ i onoga tko je „greškom proizveo“ 8 štenaca ili 5 mačića i sad ne zna kud bi s njima. Da udovoljimo onima koji misle da smo za sve to plaćeni i to dobro, da sve to mi moramo, da baš sve to možemo napraviti nas 6 koji brinemo o 169 pasa u skloništu i 12 mačaka u svojim domovima…
Mi nismo svemoćni i ne živimo u iluziji da ćemo to ikada biti. Problem je kada drugi sebe uvjere da to moramo biti, ne bi li tako oprali svoju savjest zato što oni sami ne čine ništa.
Slika, 2018.
