26/11/2024
Koma - Bura 19.08.2007.-26.11.2019.
Danas je 5 godina da nema Bure. U pedigreu Koma, a meni Bura, princeza kravarica, bila je Tornjakuša s velikim T. Najljepsa glava koju sam vidjela, divno i skladno kretanje, dlaka s koje je voda sklizila, karakter pouzdan, stabilan i prgav po potrebi. Njenoj, naravno. Od cuvanja stada do trcanja ringom, a najvise uzivanja u setnjama i izlezavanja na kaucu, sve je mogla, sve je znala, u svemu je bila dobra. Tvrdila sam da zna brojati jer bi se uredno napuhivala na pse dok brojka tuđih ne bi presla brojku nasih, a nakon toga bi naprosto odlucila ne vidjeti pse oko sebe. Obozavala je ljude, obozavala je mene. Toliko da me je jednom docekala na farmi na kojoj je tada zivjela, skacuci na zadnjim nogama od veselja. Taj dan sam po nju dosla jer ju je lupio auto i kasnija snimka je pokazala spiralni prijelom natkoljenice. Od nje sam naucila kako tornjaci podnose bol. Od nje sam naucila i koliko im je bitniji covjek i ljubav nego sva sloboda ovog svijeta. Jer imala je slobodu na farmi, spavala u sjeniku, na rubu livade prema sumi, neograniceno kretanje pa ipak bjezala je meni. Bjezala je u manje prostora, vise ogranicenja, ali nemjerljivo vise paznje i ljubavi.
Taj sam dan pred 5 godina pisala ovo:
Draga moja princezo kravarice,
Nema te vise. Nema te vise. Moram si ponoviti jer zvuci nestvarno. Draga moja Burice, Buki, ‘ercegovko prgava, toliko si toga bila, a tako je tesko izvuci rijeci sada. Sjecam se prvog susreta, ono kad si uz pomoc dragih ljudi proputovala od Posusja do Splita pa Ogulina i na kraju do Rijeke po katastrofalnim uvjetima na cesti i buri koja je zatvarala dionice. Tako si i dobila ime po kojem te svi znaju - Bura. Zapravo, tvoje su ga okice same meni prenijele dok smo se vozile prema kuci. Te iste oci koje su me tada proucavale i odlucile da mi vjeruju, te iste smeđe oci iza kojih je velika lijepa dusa, danas su mi zadnji put dale svoje povjerenje. Ono kad je trebalo odluciti da je kraj.
Bila si kravarica tu na brdu, sa svojim prijateljem Kadijem, uvijek cista i uredna. Krala si jaja sa sjenika, uvijek prva pila netom izmuzeno mlijeko, spavala na kaucu na verandi ili na rubu livade prema sumi, pratila si kravice na pašu, a ja sam te morala zatvarat da ne otpratis i mene doma svaki put kad bi dosla. Tamo si naucila cuvati i nebo pa si godinama nakon toga jos dizala cijeli copor trcati za dronom ili nekom letjelicom...u trenu kad si s farme dosla kod mene za stalno mislila sam da ce ti faliti tolika sloboda koju si tamo imala, ali ispostavilo se da nije. Smetala ti je jedino Lyra koja je po tebi zauzimala tvoje mjesto sefice. Zato si i bila presretna pred 4 godine na dan kada smo se od nje oprostili. Zivot ljubimca si rado prihvatila - baka je govorila da si lijena i da volis spavat i jest. Tata te je jako volio, posebno si mu bila draga. I lijepa. Lijepa si bila, zaista. Tvoju cu glavu traziti u svim tornjacima zauvijek. Tu plemenitost i sklad. Ostavila si trag i u pasmini, nadam se da cemo ga odrzati za buducnost.
Ono sto znam da ostaje svakako je trag koji si ostavila u meni. Mislim da sam se tebi divila na razlicite nacine u razlicitim djelovima tvojeg zivota. Ali ovo na kraju, zadnju godinu, kad bi ja odustala nebrojeno mnogo p**a, a tvoja volja za zivotom, ljubav prema zivotu, to nije dozvoljavala... ovo na kraju je bila lekcija. Ne ona Lyrina da se zivi punim plucima do zadnjeg trena, nego nesto posve drugacije - zivot vrijedi i kad se boris za svaki korak, kad te noge ne slusaju, kad je pad dio kretanja...jer tako klimava dođes do livadice, uđeš u lokvu vode, legnes na travu i za taj divni trenutak sve vrijedi!
Vrijedilo je zivot dijeliti s tobom, hvala ti, divna tornjakušo, princezo kravarice, lavice, prgava ‘ercegovko, Buki...hvala ti Bura, zbogom moja curice!
